Egipat

Kairo, Giza i piramide 🙂

Mateo Papic

listopad 2019.

Sredina ljeta je. Sjedimo tako Pica, Leo i ja na pivi u Pajolu. Pitanje je jednostavno, gdje ćemo i kada zajedno putovati? Svatko ima svoje želje, kriterije i mogućnosti. Odlučili smo to odraditi na jedan drukčiji način, izvlačiti ćemo papiriće. Svatko će napisati tri države u kojima nitko nije bio, a nalaze se u Europi, sjeveru Afrike, Bliskom Istoku, a najdalje do država centralne Azije, popularnih stanova. Nakon dva kruga izvlačenja izbor je pao na Libanon. Nedugo zatim ja polijećem u smjeru Južne Amerike, a Leo pod klima uređajem u svojem domu kuje jesenske planove. Pica je ispala iz igre. Zašto? Ona je bila u Izraelu te je htjela da joj se lupi pečat u putovnicu. S izraelskim pečatom ne smije ući u Libanon, a da proba recimo ući u Iran završila bi vjerojatno u zatvoru. Cilj je bio otići samo u Libanon, no nešto se poremetilo s cijenama avionskih karata kao što to obično biva te smo odlučili malo promijeniti plan, idemo u Kairo i onda nakon nekoliko dana krećemo za Beirut. Ukupno ćemo biti na putu 11 dana.

Letim iz Venecije preko Atene za Kairo, Leo stiže direkt s Malte. Kao što to obično biva s neobičnim zemljama, dolazak je usred noći. Postoje razne informacije o izradi vize, mi se odlučujemo za onu opciju izrade na aerodromu, cijena je 25$, a proces vrlo jednostavan. Samim dolaskom popunite jedan papir, po mogućnosti pripremite točan iznos te odlazite na šalter banke (unutar aerodroma se nalazi). Plaćanje je moguće i u eurima i funtama, dobro je imati točan iznos zato jer vam ostatak vraćaju u egipatskim funtama po ko zna kakvom tečaju. Nakon uplate dobivate papirić i s njime idete na imigracijski šalter, malo vas pogledaju i pitaju koje pitanjce te dobivate ulazni pečat. Još me do izlaza zaustavilo nekoliko policajaca i malo bacili oko u putovnicu. Ja sam sletio na terminal 1, a saznajem da Leo slijeće na terminal 3, sada je trebalo u proboj kroz sve one taksiste i prodavače magle i ostalih tura. Spustio sam pogled i izjurio, sva sreća pa su terminali blizu jedan drugome. Nalazimo se, čeka nas unaprijed bukirani prijevoz do hotela Crown 3*. Kairo noću izgleda kao jedna velika ratna zona, sve izgleda prazno, prljavo i napušteno. Dočekuje nas recepcioner s osmijehom od uha do uha, njegovo pitanje je how are you? Ne bi to bilo toliko čudno da nije to pitanje postavio još četiri puta u sljedećih trideset minuta, iako je svaki put na njega dobio ljubazan odgovor. Osim toga odmah nam je htio uvaliti ture s privatnim vozačem, iako je trenutačno bilo oko 3h ujutro po lokalnom vremenu. Zapamtite da trgovci nikad ne spavaju.

Nakon što smo ga se konačno otarasili nakon velikodušne ponude da će nam učiniti boravak u Kairu nezaboravnim krenula je naša nova bitka, komarci. Ovo još nisam doživio, toliko zujanja, toliko ugriza i toliko krvi. Kada pomislim da nam je ovo tek prva noć od pet, ne želim ni pomisliti kako ću to preživjeti. Kairo je počeo u svom stilu, divlje i neustrašivo.

Hotel nije velik stoga doručak dobivamo u sobu, imamo dva balkona, oba s dobrim pogledom na jednu od sporednih ulica, no i one su žive, osobito u kasnim večernjim satima, a jutarnja truba je jedan od neizostavnih zvukova. Za doručak imamo kajganu, salamu sumnjive boje, namaz od graha (jedan od neizostavnih egipatskih specijaliteta), nešto džema i sira te brdo kruha, kava je ni manje ni više instant (golemo razočaranje), a čaj je obični lipton iz vrećice (eh živote!?).

Pred nama su četiri puna dana, nismo ni svjesni koliko trube, zamki, opasnosti, ludosti, smeća, mirisa, a i drugih što ugodnih, a što neugodnih iznenađenja čeka. Nemamo plan osim da obavezno trebamo u Egipatski muzej te na piramide u Gizu. Najbolje da izađemo na ulicu i napravimo ono što nam najbolje ide, prepustimo se i izgubimo. Kairo ima oko dvadeset milijuna stanovnika. Prvi cilj je probati izbjeći onog recepcionera, ali naravno vreba već. Eto njega s obećanjem da će nam Kairo učiniti nezaboravnim. Nudi on nama privatnog vozača za odlazak na piramide i još neke dvije lokacije po special egyptian price. Toliko sam ga pozorno slušao da mislim da je rekao cijenu od 60$. Kaže to je da nas njegov čovjek vozi po gradu i do piramida. Ne uključuje ulaznice. Odbili smo ga pa je probao ponovno, ovaj puta nudi da nas taj lik vozi po gradu, ponovno po nekoj special egyptian price. Naravno, nekoliko puta je postavio i ono svoje legendarno pitanje ”how are you?”. Nisam imao više prstiju na rukama da prebrojim koliko nas je to puta pitao u posljednjih dvadesetak minuta.

Krećemo po jednoj od mnogobrojnih glavnih ulica u užem centru, ne možemo ni razgovarati koliko se trube koristi u prometu. Iako je kraj listopada, vani je više nego ugodnih 25 stupnjeva. Obojica smo odjenuli duge hlače, ipak ne znamo kako se i drugi odijevaju. Najprije zastajemo u mjenjačnici, valuta je egipatska funta, tečaj jako dobar. Malo nas zabrinjava činjenica da na ulicama nema niti jednog stranca. Sljedeće odredište je glavni trg, a i nedaleko njega Egipatski muzej. Sada je potrebno prijeći cestu, tko je čuo za pješački prijelaz. Jedna od normalnih pojava u Egiptu je da vam ljudi stalno prilaze, žele pomoći ali kao što to često biva u ovakvim državama morate im i dati nešto zauzvrat. Ovog puta smo dobro prošli, zauzvrat smo dali obećanje, koje nismo ispunili ali hajde, to je normalno u ovakvom svijetu.

Prilazi nam taksist i nudi vožnju, a mi samo želimo do muzeja koji je prekoputa, obećajemo da ćemo se vratiti i da ćemo se voziti s njim. Kako prijeći cestu? Naučio nas je. Zakoračio je na cestu, podignuo je lijevu ruku (ili desnu ovisno iz kojeg smjera dolaze jureći automobili), te krenuo prelaziti. Jednostavno idete, malo zastanete pa nastavite pa ubrzate i tako sve dok ne prijeđete, ponekad se jednostavno zateknete nasred ceste između dva jureća vozila, no kada se naviknete to postaje normalna stvar. Preživjeli smo nekih šest prometnih traka, po tri u svakome smjeru. Zahvaljujemo i obećajemo da ćemo se vratiti, nismo se vratili. Vjerujem da sada mislite kako Leo i ja nismo dobri ljudi, nismo od riječi ali morate znati samo jednu stvar – ovo je Egipat, ne Hrvatska, ne Europa i tu vrijede drukčija pravila.

U muzeju postoje tri vrste ulaznica, a to su one za lokalce (ono što Hrvatska nikada neće uvesti), one za studente koje su u pola cijene te za sve ostale (poput mene). Leo je prodao priču da je student. Muzej je ogroman, krcat kamenja i sarkofaga te raznih kipova. Sjetim se samo kada su me roditelji pred oko dvadeset godina odveli u zagrebački arheološki muzej da vidimo brat i ja mumiju, jednu mumiju. Ovdje imate tri prostorije samo s mumijama, a o drugim artefaktima da ne pričamo. Ovo je prva lokacija u gradu gdje smo susreli i druge turiste, možda nam je malo laknulo. Bilo je fora, vrijedno posjeta ali opet kako tko voli. Kairo nudi puno zanimljivije stvari od muzeja, ako niste običan turist.

Odlučili smo konačno probati egipatsku tj. arapsku kavu. Napravili smo ono što inače ne radimo, sjeli smo u kafić na glavnom trgu (ako se tako može nazvati). Nema niti jednog stranca unutra, mi i brdo lokalaca, ima čak i žena. Naručili smo dvije runde kave koliko je bila dobra. Kafić izgleda poput ruševnog objekta nekoliko dana nakon raketiranja, ali nema veze. Lokalci većinom piju čaj, tu i tamo neki hrabrica naruči kavu te apsolutno svi puše shishu. Cijena kava je otprilike 50 centi. Sljedeći cilj je rijeka Nil, pratimo offline mape, uživamo u ovoj divljini. Nalazimo se u urbanoj džungli gdje dominira zvuk trube, auti u poluraspadnutom stanju, smeće uz rubove ceste, ljudi koji ulaze u autobus koji se ne zaustavlja, mnogo vojske i zamotane ali privlačne djevojke. Izgubili smo se, krenuli smo u pogrešnom smjeru. Povratak natrag i lutanje po nekim sporednim ulicama. Konačno dohvaćamo i rijeku Nil (…a u njoj velik krokodil). Leu se preko ceste dopao i neki dućan, nismo bili ni svjesni da ćemo tu prvi put ostati bez poveće svote novaca. Nevjerojatno je da gospodin koji nam je sada pomogao prijeći cestu ujedno i radi u tom dućanu. Uvodi nas unutra, upoznaje sa sinom, njegovom budućom ženom kaže, veli on svadba je za vikend. Mi smo povjerovali, čestitamo i to sve. Kaže nama njegov sin, štogod da kupimo dat će nam special egyptian price, osobito veliki popust jer je svadba pa žele biti darežljivi.

S obzirom da na nijednom predmetu ne piše cijena, mi želimo tu informaciju. Kaže on što više predmeta kupite, to je bolja cijena. Dobili smo i čaj, pa čak i papirus, kaže na poklon. Ljubazni jesu, to im se mora priznati. Obojica smo uzeli neke lijepe šalice, mora se priznati djeluju kvalitetno. Izbacio je neku cijenu, dosta visoku ukupno. Malo smo ju snizili pa se natezali oko šalica, pojedinačno je svaka šalica koštala 12€.

Tješili smo se, nije tako strašno. Izgleda kvalitetno. Zanimljivo je da u Kairu možete platiti na sve načine (kartice su dobrodošle), svim valutama. Nastavljamo dalje, želimo pronaći neki lokalni restoran i uživati u njihovoj hrani. Ubrzo smo zapeli, naišli smo na nekog lika nasred ceste i rekli da tražimo restoran, kaže on sada ću vam pokazati, no on nas je odveo u još jedan dućan, prepun papirusa, tepiha i parfema. Upoznao nas je kako kaže s budućim mužem njegove sestre, kaže svadba je preksutra i ima posebnu ponudu za nas. Napravio je poklon papirus za moju mamu, napisao njeno ime na hijeroglifima te papirus za Leovu sestru. Zatim je došao odličan čaj, malo smo čavrljali, pitao sam ga za cijenu parfema, probao sam, čak sam i planirao kupiti do trenutka kada je rekao cijenu. Rekao sam da ćemo se vratiti sutra ili preksutra, no zapamtite preksutra je svadba pa neće uopće raditi narednih dana, čak ni nakon svadbe jer idu na putovanje. To smo već negdje čuli. Sada je već atmosfera u prostoriji uzavrela kao čaj neposredno prije točenja, mi želimo otići, a ništa nismo kupili, a k tome smo dobili i vražji papirus za naše voljene ženske osobe. Sada je promijenio ploču i rekao da mu platimo za taj papirus koliko mislimo da vrijedi. Ponovio je nekoliko puta da se neće uvrijediti koliko god ponudimo, eto mi se dogovorili i ponudili svaki po 100 EGP, što je otrpilike 5€ po papirusu. Trebali ste doživjeti njegovu facu u tom trenutku, to je bila teška uvreda, iako sjetimo se da je pred tridesetak sekundi rekao da se neće uvrijediti što god rekli. Tada je blago je rečeno popizdio, uzeo papiruse i nekom svom kolegi bacio da ih zamota. Bilo nam je mrsko platiti ali kako bi smo izbjegli neku vrstu fizičkog napada, pljunuli smo tih 100 EGP, zgrabili ”darove” i istrčali van koliko nas noge nose. Dogovor je bio da više nikad ne ulazimo u takve dućane, osobito ne one gdje je se netko ženi i gdje se nudi papirus, jebote svadba!

Vraćamo se u smjeru centra, nabasali smo na još jednog koji prodaje parfeme, taj pak želi prodati uzorke, usput sam mu naglasio da vjerujem kako se njegova kćer/sestra ženi ali da neću ništa kupiti, rekao je da se nitko ne ženi. On je također polagano počeo biti naporan ali brzo smo uhvatili petama vjetra. Dan završavamo u nekom od poznatijih lanaca restorana u Kairu, hrana je bila raznovrsna i ok te po sasvim prihvatljivim cijena, okvirno 5€ po osobi za meso i ostale dodatke.

Dolaskom u hotel, nema našeg prijatelja s recepcije, laknulo nam je. Posudili smo sprej protiv komaraca te fino našpricali naše odaje, nije pomoglo. Dio noći je bio miran, no odjednom kao da su svi krenuli u napad, kao da su imali svojeg Trojanskog konja unutar naše sobe.

Krvave plahte, jastuci, čelo pa čak i ruke, ovo nije scena iz horor filma, ovo je naše buđenje ujutro nakon neprospavane noći i bitke s komarcima. Nemogući su.

Doručak u sobu, ovog puta nema odvratne crvene salame jer su valjda skužili da nema prijateljstva između nas. Malo su nam čak i porciju kajgane smanjili, to je normalno ovdje. Za divno čudo ni sada ne radi naš omiljeni recepcioner. Napuštamo hotel i krećemo u proboj.

Danas odlučujemo pješice ići prema najvećoj džamiji, očekivali smo najobičniju šetnju, ustvari dobili smo jedno od najboljih životnih iskustava. Gužva, trgovci, prljavština, podivljali promet, temperatura oko trideset stupnjeva, sumnjive četvrti, itd. Tijekom te šetnje od par kilometara mogli smo kupiti što god smo htjeli, mogli smo dobiti batina, mogli smo stradati u prometu, a i mnogo drugih stvari. Kod džamije ponovno susrećemo brdo turista i turističkih autobusa, to nam je prvi susret sa strancima u danu. Velika je, ali to je sve, čak ni na instagram priči ne izgleda nešto. Odlučili smo potražiti kafić koji ima wifi kako bi smo oživjeli naše mape, pozvali uber i pošli k piramidama. Našli smo neki, cijene su pet puta veće nego u onom na glavnom trgu. Razlog? Ovdje ima brdo stranaca. Na glavnom trgu ih nema. Popili smo solidnu kavu i čaj, znatno lošije, a mnogo skuplje nego jučer. Uhvatili smo internet, no nismo dobili Uber. Odlučujemo ići u Gizu, grad poznat po piramidama. Odlučili smo napraviti ono što rijetko koji stranac radi, koristiti javni prijevoz. Kažu mape uzeti metro do zadnje stanice pa onda bus, koji nemamo pojma. Prvo je potrebno naći metro, ponovno proboj kroz svu onu gužvu. Pronašli smo metro, rukama i nogama kupili kartu koja košta nevjerojatno malo, nekih pola eura. Gužva me podsjetila na onu kinesku (o tome drugom prilikom). Ulazimo u metro koji ima otvorene prozore ali rešetke na njima, kako će fino mirisati ova vožnja. Prvo me na jednoj strani dvije djevojke gledaju, ne nose burku (yeahhhh). Što poduzimam? Ništa. Bojim se muškaraca okolo. Na drugoj strani me gledaju neka djeca, smiju se i nešto govore, valjda misle da pričamo arapski. Svi nas gledaju. Mi smo atrakcija, njihove piramide. Izlazimo na zadnjoj stanici i ubrzo pronalazimo brojne ajmo reći maršrutke iliti manje kombije čiji se vozni red temelji na jednom pravilu, a to je da kreću kada se popune sva mjesta. Rekli smo piramide, pokazao nam je kombi i utrpao nas unutra, prvi smo bili. Sada je vrijedilo biti strpljiv i čekati. Dok čekamo ispijam svoj Schweppes od šipka, da i to postoji. Krenuli smo.

Slušamo pravu egipatsku muziku, vozač nam se želi dokazati pa juri cestom, trubi svom snagom, pretiče druge u prometu, umalo se zabio u kamion ispred. Kada smo konačno prešli vražji kamion, zamolio sam momke naprijed za selfie, svi su to dočekali s osmijehom. Eto kako jedan selfie podigne atmosferu. Čak smo i s jednim suputnikom malo pričali na engleskom, nije turist već lokalac koji živi u SAD-u, trenutačno posjećuje svoju rodbinu. Ne brinite, turisti se ne voze javnim prijevozom u Kairu. Cijena prijevoza maršrutkom bila je nešto viša od eura (20 EGP). Stižemo u Gizu, blizu glavnog ulaza u kompleks gdje se nalaze piramide, bilo je 16:05.

Već po samom dolasku brojni trgovci i svi koji to žele biti navaljuju na nas, nude sve i svašta, ovog puta osim papirusa nude i jahanje deva. Osim toga govore closed, closed. Nedaleko barikade s zaštitarima eto jednog čovjeka i pokazuje da su piramide lijevo, načelno je u pravu, no to je očito ulaz u njegovo dvorište. Ne možeš ga se riješiti, dosadan je ko oni komarci noću. Zaštitari nam kažu da se kompleks zatvara u 16:00h, dakle ništa od piramida danas, iako su doslovno pored nas. Opet ovaj dosadni tip, ovog puta kaže da će nas on sada voditi na piramide (iako je zatvoreno) na devama, special egyptian price i to pod uvjetom da uđemo u njegovo dvorište. Onako razočarani, zakoračili smo u dvorište te uvidjeli da on tu zatočuje i muči deve. Bježimo. Malo smo prozujali po Gizi, tu su sami hoteli i apartmani, imate čak i golf igralište s pogledom na piramide. Završili smo u restoranu Felfela. Uživali smo u odličnoj hrani po izrazito povoljnim cijenama uz ljubazno osoblje i dobar wifi signal. U Kairo se vraćamo Uberom, cijena Ubera je oko 5$ za 25km vožnje. Sjetimo se da nam je onaj najdraži recepcioner nudio 60$ za vožnju do piramida i natrag, mi smo ukupno potrošili 9$ koristeći metro, maršrutku i uber, muljator. Iskrcava nas na jednom otoku, kaže Leo tu izlaze mladi, nešto kao onaj Margaret Island u Budimpešti. Nažalost, otok je već nego što mislimo. Kada smo uspjeli pobjeći s otoka, valjalo je pronaći mjesto za cugu. Otvoreni za sve opcije. Sjeli smo u neki smoothie bar, cijene ko ona kava kod džamije. Super je bilo. Uhvatili smo nešto interneta te ulovili Uber, pravac hotel. Zapeli smo u gužvi i vozač je natucao par riječi i zamolio nas je da li bi smo pjevali pa da nas on snimi, malo smo se nećkali ali hajde zašto ne, možda budemo popularni na youtube-u. Leo sluša jednu vrstu muzike, ja drugu, kaže ovaj da otpjevamo neku hrvatsku pjesmu. Zapjevali smo pjesmu koju svi znate, onu domoljubnu koju svi znaju, a nisu čavoglave. Razveselili smo našeg vozača i dobro se nasmijali. Šuljamo se u hotel, na recepciji nema onog lika, već smo zabrinuti gdje je naš najsimpatičniji recepcioner. Učimo na greškama i radimo sve ono što nismo prethodnih večeri što se tiče mjera za obranu od komaraca. Usprkos tome što je dosta kasno, truba je i dalje aktivna.

Zanimljivo je vidjeti kako se ovdje svi bircevi šire ovisno o broju gostiju. Plastične stolice se iznose i ljudi sjede na cesti te konzumiraju shishu. Kada naiđe auto, samo ih sklone u stranu. Srećom pa je ulica jednosmjerna.

Noć je prošla ok, zujali su ali ne toliko koliko i prethodnih večeri. Danas smo dobili opet nešto manje hrane, donijeli su samo još više onog namaza od graha, već mi ga je pomalo dosta. Provjeravamo recepciju, nema ga. Opet ga nema. Nije valjda nogu dobio zbog toga što dosađuje gostima!? Danas ćemo prvo na piramide. Čekali smo Uber nekih pola sata. Razlog je taj što se vozač izgubio, nije nikako pronalazio ulaz u našu ulicu.

Opet se susrećemo s onim likom što muči deve, samo odmahujemo iako nas on prati u stopu. Puno ljudi nudi sporedne ulaze na piramide. Nailazimo i na puno previše turističkih autobusa. Nakon skoro 24h ponovno vidimo turiste, ovog puta zaista mnogo. Cijene su kao i muzeju. Imate cijene za lokalce, za studente i za mene. Piramide će me koštati oko 20€. Ima ih tri, jednostavno šetate ili rentate devu ili konja. Možete čak i kočijom. Ono što me najviše žalosti je izgled deva i konja, oni ih doslovno muče, tuku, a životinje izgledaju katastrofalno, da su ljudi rekao bih da su na samrti. Obilazimo, slikamo se, poziramo. Kupili smo maramu, palestinku. Prvotna cijena je bila 10€. No začas smo je snizili na 5€, Leo je postao drzak s trgovcima. Čak su nam je i na glavu namjestili. Sada smo pravi. Nekoliko izraelskih poznanika me izbrisalo s facebooka zbog slika s maramom.  Preostalo nam je pronaći Sfingu. Nju smo ulovili taman prije zalaska. Bila je jedna ograda i tamo je stajao neki lik u civilu i htio da mu platimo ulaz. Prije nas je nekoliko ljudi preskočilo, ignorirali su ga. Mi smo produžili dalje te 50m od ograde preskočili zidić. Tko je vidio nešto platiti. Ovdje svi probavaju zaraditi. Čovjek prodaje pola litre vode po cijeni od 1€,  voda od litre i pol u bilo kojem dućanu košta 30 centi. Malo slikanja, pa ponovno borba s nekim lokalcima u civilu koji su ljubomorni na naše slike, tjeraju nas. Bijeg preko zidića i šetnja prema restoranu. Ponovno jedemo u Felfeli. Vraćamo se u Kairo uberom. Ovog puta vozač se izgubio u Gizi. Za kraj večeri idemo na cugu uz Nil. Alkohol se ne toči, svi piju čaj ili pepsi te puše shishu. Umjesto sjedenja odlučujemo se provozati Nilom, lokalni gliser s glasnom muzikom te brdom lokalaca, prepun zamotanih žena (jedva im se oči vide), cijena vožnje je oko desetak kuna. Ona fensi krstarenja Nilom koštaju preko 40$. Ponovno smo jedini stranci. Tražeći hotel naišli smo na jedan smoothie bar, naručujemo smoothie, tko će ga znati što je sve ubacio unutra, super je bio. Cijena je bila nekih desetak kuna. Ljudi stalno dolaze i odlaze. S obzirom da smo imali ručnu prtljagu, ponestalo nam jeo nih malih šampona i gelova za tuširanje.

Jedan putopisac je u svojem osvrtu na Kairo (iz 2014.) napisao kako ovdje možete kupiti bilo što i u bilo koje doba dana, malko ću ga ispraviti. Ne možeš kupiti šampon i/ili gel za tuširanje za muškarce, ženski možeš kupiti na svakom koraku. Puna dva dana smo pretraživali sve moguće trgovine pa čak i ljekarne.

Imamo nešto više od jednog cijelog dana ovdje. Malo smo po internetu istraživali i otkrili smo ono što ja volim, hidden gemove. Egipatski hidden gem bio je Garbage City (Grad smeća). Kaže google da je to dio grada u koji se odlaže smeće ovog milijunskog grada te da tamo žive ljudi!? Uzimamo uber i krećemo u smjeru Citadele. Grad smeća nije daleko, a i Citadela je zgodan kompleks. Možemo i bez ratnog muzeja, cijeli grad ionako izgleda kao da je rat u tijeku. Krećemo u smjeru smeća, najprije nam je trebalo da pretrčimo brzu cestu, načekali smo se više od 15 minuta. Neodoljiv i neponovljiv miris se već osjeti. Brojni kombiji i kamioni dovoze i odvoze smeće.

Sumnjiva je ovo četvrt, u dilemi smo da li uopće krenuti unutra. Znatiželja pobjeđuje svaki strah. Svi nas neobično gledaju, imam osjećaj da nas i smeće gleda u čudu i postavlja pitanje, što će oni ovdje? Ulazimo nešto dublje, smeće umjesto prozora, ljudi ovdje žive i rade, razvrstavaju otpad. Ovo je jedno od najgorih mjesta koje sam vidio u životu. Hodate po smeću, smeće je lijevo pa desno, ispred. Gdje god hoćete je smeće, a među smećem su ljudi, ljudi poput nas. Kriomice smo opalili dvije slike, nije nam svejedno jer samim dolaskom smo neobična pojava, a zamislite da nas vide kako se poslikavamo, k tome jednu ruku držim i na ustima i nosu, smrad postaje nepodnošljiv.  Zaustavljamo neki taxi na ulici i bježimo u centar. Idemo na metro, danas želim mostom preko Nila i vidjeti jednu četvrt zanimljive arhitekture, ruševne arhitekture bolje rečeno. Opet smo zaglibili u nekoj čudnoj četvrti, neasfaltirane ceste, smeća na sve strane, većinu zvukova oko vas čini truba. Dolazimo i na taj most, ovdje ceste nisu očišćene bit će od smrti posljednjeg faraona. Prelazimo i preko nekog manjeg otoka, sve je to dosta zapušteno, a u dvorištu kao što to i biva u zadnje vrijeme – smeće, brdo smeća. Konačno sam pronašao ”svoje” zgrade. Bolje, tj.ružnije su izgledale iz busa kada smo prolazili. Razočarani vraćamo se natrag prema centru. Vremena imamo, šetamo, upijamo posljednje mirisne zrake Kaira. Naišli smo i na bolnicu, grozno izgleda, kao iz nekih horor filmova. Ono što nam je žao i što ostaje još jednu neotkriveno pitanje, kako izgledaju sve te zgrade unutra, kako izgledaju stanovi. Također, razmišljamo i kada je ovdje bio posljednji veći sukob, zašto sve izgleda tako loše. Ovo kada kažem loše, zaista je tako ali mi to volimo, obojica smo veliki ljubitelji ovakvih destinacija koje otvaraju brojna pitanja, a i pokazuju kako je ustvari nama dobro u Hrvatskoj.

Zašto ih volim(o)? Odgovorit ću iz svoje perspektive. Volim ovakve destinacije jer mi omogućuju da drukčije gledam na sve ono što imam kod kuće, volim vidjeti kako izgleda život izvan Europe, također volim i destinacije koje u očima naših bližnjih izgledaju kao opasne.

Da li je Kairo opasan? Za nas nije bio, nismo se tako osjećali. Smatram kako ne bi svi imali takav osjećaj ali svi smo mi različiti. Tko voli sigurnost otići će u Sharm El Sheikh i uživati u hotelima s 5*, mi volimo nešto drugo pa smo se upustili u avanturu zvanu udahni Kairo. Cjenovno je Egipat, tj. Kairo i Giza, druga najjeftinija država koju sam posjetio, od ukupno 48.

Odlazimo iz hotela, nema ni našeg recepcionera da posljednji put odgovorimo na njegovo pitanje how are you, uzimamo Uber i gibamo u smjeru aerodroma. Čeka nas MEA, let za Beirut, Libanon. Tijekom iščekivanja leta nailazimo na suvenirnicu i vidimo iste one šalice koje smo platili 12€, na aerodromu je cijena 7€. Eto, bili smo naivni.

Za sva pitanja pišite na FB ili na email mateo@iyp-croatia.com.