Kazahstan i Kirgistan

U potrazi za Boratom 🙂

Mateo Papic

Svibanj 2018.

 

Kao što je nekoć Borat napustio Kazahstan i učio o američkim običajima i kulturi, danas JA, učim o povijesti, jeziku, tradicijama, običajima i kulturi Republike Kazahstan te odlazim i u Kirgistan jer je usput, a ne poznajem nikog tko je tamo bio.

Nekoć dio Sovjetskog saveza, danas površinom deveta najveća država svijeta. Predsjednik je Nursultan Nazarbayev, prosvijećeni apsolutist, komunist starog kova te jedan od milijardera. Bez ikakvih ograničenja upravlja državom, na svakom koraku vidljiv je golemi ekonomski napredak, ne smijem izostaviti ni podatak koliko je samo milijardi uloženo u izgradnju bolnica, fakulteta, škola, cesta, željeznice itd. Većina glavnih objekata te ulica i trgova nosi njegovo ime, gaji se kult ličnosti prvog predsjednika.

Početkom 2017. ukinuli su vize za većinu država te tako na neki način učinili Kazahstan atraktivnom i sve popularnijom destinacijom. Glavni razlog ukidanja viza je i održavanje vrlo važnog EXPO sajma. Od lipnja iste godine te mogućnosti prepoznao je i mađarski niskobudžetni avioprijevoznik WizzAir.

Putovanje je pustolovina, niz izazova, zapreka i dogodovština. Avion nije došao, bile su to riječi po izlasku iz aerodromske zgrade i ulasku u autobus. Ne, to nije bio autobus do Kazahstana već samo onaj koji nas prevozi na ukrcaj u avion. Najveći izazov je znati kako uživati u čekanju. Let je trajao oko pet sati.

Kao i obično, sve započinje u glavnom gradu, Astani. Radi se o gradu koji pred nešto više od 20 godina nije postojao. To je bilo selo Almok sa svega 20 tisuća stanovnika. Danas je glavni grad koji broji preko 600 tisuća ljudi. Već spominjani predsjednik odlučio je gradu Almatyju oduzeti status glavnog grada. Razlozi leže u geografskom položaju i u jeziku. Almaty je smještan jugoistočno, a Almok (buduća Astana) otprilike u centru države. Osim toga, u Almatyju je glavni jezik ruski, predsjednik je smatrao da se u glavnom gradu mora pričati Kazakh, službeni jezik novostvorene države. Kazakh je porijeklom iz turske skupine jezika, te se znatno razlikuje od ruskog. Ime Astana na kazahstanom jeziku znači glavni grad. Dakle, živite u glavnom gradu koji se zove glavni grad. Volio bih upoznati osobu koja mu je dodijelila to ime.

Sletjeli smo nešto iza 21h po lokalnom vremenu (+4 u odnosu na Europu). Popunio sam imigracijski obrazac te bez dodatnih pitanja i službeno ušetao u državu. Taksisti…zar opet? Ima li neka država u kojoj taksisti nisu ovako napasni i dosadni? Baš mi nedostaje Japan. Promijenio sam nešto novca, službena valuta su Kazahstanske Tenge. Ukrcao sam se u bus, javni prijevoz koji spaja aerodrom sa željezničkom postajom. Vozač nikada ne otvara prva vrata. Uđete, sjednete i onda do vas došeće kondukter, osoba zadužena za naplatu karti, najavu stanica te traženju slobodnih mjesta za sjedenje. Cijena karte je 90 KZT, otprilike 1,75 kn. Hostel se nalazio u samom centru, nedaleko Bayterek tornja, najveće znamenitosti grada. Željezna vrata bez natpisa, momak koji jedva priča engleski te neobični gosti. Cijena je oko 35 kn po noćenju. Hostel Nochleg ima veliki potencijal, ali imam osjećaj da se osoblje ne trudi baš.

Grad je najbolje istražiti bez posebnog plana, šetnjom. Naišao sam na predsjedničku palaču, zaista dostojnu predsjednika. Zavidim mu. Prolazim pored nekolicine neobičnih građevina, jedna od onih koje upada u oko je nekakva polukugla, a to je Nacionalna knjižnica Nursultan Nazarbayev. Krećem prema palači mira, to je ovaj put piramida.

Sve novije građevine su zaista neobjašnjivih oblika, s velikom količinom staklenih površina te plave i bijele boje. Kako bih bolje razumio gdje sam došao, odlazim u Nacionalni muzej. Cijena je otprilike 20kn. Većina slika posvećenih uspjesima i izgradnji države uključuje i predsjednika na svakoj od njih. Nagledao sam se njegovog lica kroz dvadesetak godina. Simbol grada je Bayterek toranj, nalazi se u samom centru, u sredini dugačke pješačke zone. Tu zonu čine brojne umjetničke instalacije, sve to okruženo modernom arhitekturom. Ako želite vidjeti i nešto ljudi u gradu, sljedeća destinacija je Khan Shatyr, trgovački centar. Astana je zaista grad nastao iz ničega. Umjetna tvorevina, bezbroj novih zgrada i nebodera te brojnih arhitektonskih čuda s potpisom socijalizma. Većina građevina je plavo-bijele boje. Široke avenije, nedostatak šarma, parkova i zelenih površina te općenito nedostatak kafića i restorana, glavne su karakteristike prijestolnice. Možete uočiti da i nema baš ljudi, osim onih u automobilima, javnom prijevozu i u trgovačkom centru. Grad bez duše. Još uvijek turistički neistražena destinacija, izazovna svakom pustolovu, ustvari ne nudi puno. Tjera vas dalje. Grad nije jeftin, dapače cijene su slične našima, usprkos činjenici da je minimalna plaća oko 65€. Jeftiniji proizvodi su jaja (10 komada za oko 8kn) i pivo (limenka od pola litre za oko 4kn).

Sljedeće odredište je Almaty. Bivša prijestolnica, grad cvijeća i zelenila, starosti preko tisuću godina. Najljepši grad. Osim njega tu je Almaty regija koja je ono najbolje što država može ponuditi. Nevjerojatne prirodne ljepote koje oduzimaju dah.  Kada čitate razne vodiče, osam od deset najpopularnijih lokacija u Kazahstanu nalazi se u regiji Almaty.

Putujem vlakom. Vožnja duga preko 1000 km traje 24h. Osim ovog vlaka imate i nešto skuplje i brže. Najbrži je oko 13h vožnja, a cijena je oko 40€. Karte možete kupiti online putem stranice https://tickets.kz/en/gd . Cijena moje jednosmjerne karte u 2.razredu spavaćeg vagona (kupe sa četiri ležaja) je 18€. Najduže putovanje dosad. Vlak postaje vaš dom u sljedećih 24h. Ja sam onako neupućen i skroman donio sendviče, voće, vodu i sok. Iskusni putnici donose piletinu, kuhana jaja, domaće krastavce (koje jedu s korom), hranu iz vrećice, alkohol. Više nose hrane nego prtljage. U vlakovima je dostupan i uređaj za vruću vodu. Do Karagande sam bio sam u kupeu, nakon toga su tu dva teniska rekreativca koji idu na turnir te jedna djevojka. Vlak je skroz popunjen. Krajolik kroz koji prolazimo je vrlo jednoličan, planina i stepe. Očekivao sam više. S cimerima sam dvaput probao pričati na ruskom, razgovori su se svodili na priču o tenisu i Jugoslaviji. Moj ruski je svega nešto bolji nego njihov engleski. Pio se čaj i armenski konjak. Tijekom vožnje vlak ima povremena zaustavljanja po dvadesetak minuta. Na stanici se prodaju piroške, sokovi, alkohol, gotova hrana te ne baš mirisna sušena riba.

Almaty ima dvije željezničke stanice, ja sam baš odabrao onu udaljeniju od centra. Nasumično sam odabrao bus te krenuo u potragu za hostelom. Bus je skoro dvostruko skuplji nego u Astani. Cijena je oko 3kn.

Hostel specifičnog naziva ”Dom” zaista ima i doslovno značenje. Dočekali su me Muhamed i Shakyr. Muhamed je student medicine iz Indije koji živi u hostelu. Shakyr je vlasnik. Hostel je zaista mjesto koji je dostojna zamjena za vašu kuću kada ste na putu. Obiteljska atmosfera, mladi ljudi, razna događanja te povoljna cijena (5$/noć). Upoznao sam par s Novog Zelanda, Mariju i Kierana. Spontani putnici koji ne znaju koliko će ostati u Kazahstanu. Organizirana je bila i filmska večer uz učenje engleskih fraza. Nakon toga društvene igre i opuštanje uz kazahstansko pivo i vino.

Grad nudi brojne parkove i spomenike sovjetskim herojima. Baš sam došao u vrijeme priprema proslave Dana Pobjede u Drugom Svjetskom ratu. Njima su to važni praznici, djeca u uniformama i s petokrakom na kapi se poslikavaju, prodaju se razni suveniri s tim obilježjima itd. Obišao sam i Zeleni Bazaar, jedan od najvažnijih lokaliteta u gradu.

Možete kupiti što god hoćete. Počevši od mesa, mliječnih proizvoda, voća pa i do suvenira. Nisu sretni kada ih se fotografira. Prvi put sam posjetio i džamiju. Za razliku od onih ”strožih” muslimanskih država kao što je Maroko ili čak Turska, ovdje je svatko dobrodošao u džamiju. Šetnjom gradom nailazim i na zanimljive primjere arhitekture prošlog stoljeća. Zaista su imali kreativne arhitekte. Ovdje nema novih i modernih građevina kao u Astani. Prošetao sam najpopularnijom avenijom Dostyk. U oko upada svo to zelenilo te opušteni ljudi. Ovdje možete vječno biti sretni. Uputili su me iz hostela prema najboljem pogledu u gradu, planini Kok Tobe. Išao sam žičarom čija povratna karta košta oko 5€. Na vrhu se osim vidikovca nalazi nekoliko restorana (u čijoj je glavnoj ponudi pogled), zabavni park i zoološki vrt. Vidi se da se radi o atraktivnoj lokaciji s obzirom na cijene, nemilosrdne po svačiji novčanik. Mene pogled na grad i nije toliko oduševio koliko pogled na planine u čijem se podnožju smjestio Almaty. Osim planine, obišao sam park predsjednika te vrlo dosadan Trg Republike kojeg krasi jedan spomenik te šoping centar u izgradnji. Isprobao sam i jedini kazahstanski metro. Izgrađen je 2011. i jedan je od najnovijih u svijetu. Jedino zastarjelo su žetoni umjesto putne karte. Cijena vožnje je oko 1,60kn. Unutrašnjost metro stanica podsjeća na London, u bojama Ujedinjenog Kraljevstva te uz logo London Tube-a. Sve stanice su napisane na ćirilici i latinici te na engleskom jeziku. To je jedno od rijetkih mjesta u gradu gdje se možete susresti s engleskim jezikom i latinicom i vrlo je jednostavno za snalaženje. Posljednja stanica u jednom smjeru se zove Moskva. Možete reći da se metroom može putovati od Almatyja do Moskve za malo novaca.

Regija Almaty nudi pregršt toga. Najatraktivnije lokacije su jezera Kaindy i Big Almaty, a osim toga može se i na udaljenije izlete u Charyn kanjon i Nacionalni Park Altyn Emel. Najveći problem je prijevoz do tih destinacija. Ustvari postoje dvije opcije. Jedna su vrlo skupocjene organizirane ture čija je početna cijena 50$, a druga je stopiranje. Također, do Charyn kanjona postoji i autobusni prijevoz, ali samo petkom. Stopiranje u Kazahstanu funkcionira na jedan drukčiji način, ponajviše ovisi o vašoj sposobnosti komuniciranja te kreativnosti. Većinom se plaća, a cijena ovisi o prethodno spomenutim faktorima. S obzirom na udaljenosti i vrijeme koje imam na raspolaganju, odlučio sam se za odlazak na Veliko jezero Almaty. Udaljeno je oko 30km od centra grada. S obzirom da je bio praznik, mnogo ljudi je išlo u tom smjeru. Stopiranje započinje kod prekrasnog parka Prvog predsjednika. Rekli su mi da je super cijena u jednom smjeru oko 20kn, a maksimalno bi trebalo biti 40kn.

Prva ponuda koju sam dobio iznosila je nemalih 80kn, sljedeći auto je tražio 60kn. Tada je naišao autobus koji vas poveze nekih 10km.

Po dolasku na zadnju stanicu nisam bio siguran kuda dalje. Upoznao sam Francuskinju Jane, podrijetlom iz Baskije. Djevojka koja uživa u pogledu na tek procvjetala stabla jabuke. Stopirali smo posljednjih 16km. Najprije smo platili zajedno 40kn s nekim starijim gospodinom u njegovom konzerva automobilu. Po putu smo osim nevjerojatne prirode naišli i na velike grupe ljudi koji roštiljaju uz cestu. Nakon otprilike 10km naišli smo na snijeg, gospodin ima ljetne gume i nismo mogli dalje. Iskrcali smo se i krenuli pješice. Ubrzo je naišao terenac s bračnim parom iz Kazahstana. Povezli su nas besplatno. Razgovarali smo o povijesti Kazahstana te o njihovoj ogorčenosti zašto je Almaty izgubio status prijestolnice.

Jezero je bilo zaleđeno, ali svejedno prekrasno i vrijedno posjeta. Krajolik koji oduzima dah. Saznali smo da je snijeg u svibnju neobična pojava. Skijaška/zimska sezona traje do sredine mjeseca travnja. Predložili su nam da odemo do observatorija, nalazi se geografski u Kirgistanu. Došli smo do mobilnog graničnog prijelaza gdje se nalazio jedan vojnik. Nakon konzultacija sa šefom nije nas pustio. Ne puštaju ljude samo radi vidikovca. Razumio sam jedino da je šef priupitao idemo li u Biškek. Spustili smo se do površine jezera, bilo je padova u blato te smijeha. Ručali smo na obali te odlučili lagano krenuti natrag. Pješice imamo 16km. Po putu smo nailazili na mnoge mlade koji su se penjali ili spuštali preko cijevi za vodoopskrbu, djelovalo je neobično i riskantno. Mi smo za naše spuštanje koristili cestu. Tijekom hodanja naišli smo i na nekoliko optimista koji su tek pješačili prema vrhu te su nas uvijek pitali koliko još imamo. Vidno su bili razočarani nakon saznanja da jezero nije baš blizu. Naišli smo i na grupu studenata koji su nas snimali. Moja suputnica je sve detaljnije potraživala i proučavala stabla jabuka, najviše upitnika je imala kada nije mogla dokučiti kojim redoslijedom su posađena te zašto su izmiješana s ostalim vrstama.

Tijekom večeri su me u hostelu priupitali jesam li se spuštao po cijevi za vodooprskrbu, nisam naravno. Rekli su mi da je to redoviti prečac. Večer u hostelu bila je prilika za još bolje razumijevanje i upoznavanje Kazahstana. Saznao sam da roditelji djeci daju imena pogrdnog značenja. To čine jer po nekim vjerovanjima ako dijete ima takvo ime, ta nevolja će ga izbjeći. Postoji momak koji se zove Honduras (kao i država u Srednjoj Americi), njegovo ime na jeziku Kazakh znači ”pederčina”. Što taj sve proživljava. Ja bih se već odavno odselio iz Kazahstana s takvim imenom.

 

JEDNA OD POSLJEDNJIH DIVLJINA NA SVIJETU

Kirgistan, odnosno službeno Kirgiska Republika država je u središnjoj Aziji. Na sjeveru graniči s Kazahstanom, na jugu i istoku s Kinom, na jugu s Tadžikistanom te na zapadu s Uzbekistanom. Glavni grad je Biškek, moje prvo odredište.

Almaty i Biškek međusobno su udaljeni 230km cestom. Udaljenost je jedan od dva glavna razloga zašto dolazim i u Kirgistan, drugi razlog je to što vam nije potrebna viza za ulazak. U Kirgistanu možete boraviti i do 60 dana bez vize. Puno previše ako mene pitate.

Između Almatyja i Biškeka imate nekoliko opcija prijevoza, vlakovi su rijetki i putovanje predugo traje pa to neću koristiti. Postoji opcija i leta avionom, no avioprijevoznici imaju vrlo visoke cijene te nema potrebe da putujem na taj način. Preostale dvije opcije su taxi i maršrutka. Cijene taksija ako ih podijelite s nekime i nisu pretjerano visoke ako želite uživati u komforu i krenuti što prije. Djevojka iz Engleske i ja idemo maršrutkom. Kao što sam često spominjao u svojim putopisima, maršrutka je kombi koji prevozi otprilike 10 do 20 ljudi po izrazito povoljnoj cijeni ali uz jedan strogi uvjet, maršrutka nema vozni red te kreće tek kada se popune sva mjesta. Mi smo na jednu zakasnili pa smo ušli u sljedeću praznu na glavnom autobusnom kolodvoru u Almatyju. Nismo čekali više od jednog sata, promet između Almatyja i Biškeka je redovit i koristi ga veliki broj ljudi. Vožnja je bila monotona, uz jedno zaustavljanje te preglasnu kazahstansku muziku. Cijena vožnje koja je trajala četiri sata bila je oko 35kn. Na granici izlazite iz maršrutke te uzimate sve svoje stvari i morate pješice izaći iz Kazahstana te ući u Kirgistan. Nitko ništa nije pitao, imao sam osjećaj da ove u Kirgistanu uopće nije bilo briga. Po ulasku u Kirgistan imate jedan ne baš jednostavan zadatak, a to je pronaći svoju maršrutku. Do pronalaska se susrećete s brojnim taksistima i ostalim dosadnim vozačima koji vas za poveće svote novaca žele odvesti u centar Biškek. Koliko je Biškek blizu govori i činjenica da je granica praktički u predgrađu glavnog grada. Odlučio sam otići na wc koji sam morao i platiti, cijena je bila oko 1.5kn, a nalazi se u nečijem dvorištu. Uđete u neko spremište, a unutra vam se doslovno nalazi rupa u podu, ne čučavac, ne nešto od dasaka, već doslovno kao da u svojem vrtu iskopate rupu i naplaćujete wc. Uspješno smo pronašli maršrutku te odlazimo na zapadni kolodvor u Biškeku, to je međunarodni, a ujedno i najveći ovdje.

Rezervirao sam InterHouse hostel u samom centru, otprilike 3km udaljenom od autobusnog kolodvora. S obzirom da nemam puno prtljage, idem pješice, a usput mi treba i mjenjačnica da nabavim kirgistanske somove.

U hostelu su vrlo veseli što vide stranca, smještaj je vrlo moderan i iznad standarda kakav se očekuje, znatno je bolji nego oni u Kazahstanu. Zato je i cijena veća, s doručkom ravno 10$. Planiram boraviti u Kirgistanu oko 5 do 7 dana.

Poslijepodne sam proveo u slobodnom obilasku grada. Najlakše ga je opisati kao siromašnija i zapuštenija verzija Almatyja. Dominiraju polurazbijeni automobili, zarasli parkovi, zgrade u dosta ruševnom stanju, sumnjivi autobusi te željeznički kolodvor po uzoru na hrvatske. Došao sam na željeznički da vidim gdje bih mogao otići. Otkrio sam da praktički postoji samo jedna opcija. Međunarodni vlak za Uzbekistan. To nećemo ovaj put. Zašto je tako malo vlakova? Zato jer imaju sezonski red vožnje. Sezona još nije počela pa ne voze ni vlakovi, kreću od mjeseca lipnja. Ovo je jedna super ideja i za naše željeznice, ionako ste prazni pa bi ste mogli ukinuti koji vlak tijekom jeseni, zime i proljeća. Pozdrav modernim hrvatskim željeznicama iz Kirgistana.

Na ulicama je velika gužva, sve je spremno za vikend koji je pred nama. Ovdje se također slave pobjede Sovjetskog Saveza. Trgovi su prepuni, lunapark je u punom okretaju, a policije ima na svakom koraku. Prodaju se razni proizvodi, najdraži su mi oni najpopularniji. Stoji gospođa, što starija, što mlađa te imaju tri velike bačve. U svakoj od bačvi se nalazi jedan mliječni napitak, razlika u svakome od njih je koliko dugo stoje i svi su dobri za želudac. U prvoj bačvi se nalazi mlijeko, u drugoj jogurt, a u trećoj kefir. Zanimljivo je da te proizvode u Biškeku prodaju isključivo žene. Probao sam dvije različite vrste, nije loše moram priznati. Naravno, ako ne pretjerate. Cijena jedne čašice od 0,2l je oko 1kn. Obilazak sam završio na glavnom trgu, kao i u većini bivših sovjetskih država imate spomenik nekome iz doba Sovjetskog Saveza te veliku aveniju i brdo ljudi. Ovaj trg zaista nije ništa posebno. Kao što rekoh ranije, Biškek je samo loša verzija Almatyja, no i dalje mi je znatno držai nego ona prazna i bezlična Astana.

U kolovozu putujem u Mongoliju, potrebna mi je viza te sam odlučio probati ishoditi vizu u konzulatu Mongolije u Biškeku. Nitko me nije primijetio na ulazu, sasvim slučajno je naišao konzul i dolazio na svoje radno mjesto te me pustio unutra. On jedva priča engleski, ja jedva pričam ruski te mi je postavio par pitanja. Jedno od glavnih je bilo zašto u Kirgistanu hoću vizu, a ne u Mađarskoj ili Austriji. Pa jedini razlog je bio zato jer sam sada ovdje, da ne moram putovati u Mađarsku ili Austriju. Rekao mi je da moram ostaviti putovnicu te da će biti gotova za pet radnih dana. To je automatski značilo da moram maksimalno produžiti svoj boravak u Kirgistanu zbog te vize, rekoh može, snaći ću se, k tome i bez putovnice.

Dao mi je naputak i za plaćanje vize te u koju banku moram ići. Bio sam spreman. Imao sam sve dokumente.

Kada sam obavio ove diplomatske stvari, vraćam se u hostel i pitam gdje da odem, što da obiđem. Simpatična djevojka na recepciji nije baš bila od pomoći, jedino što je znala bilo je osvojiti sugovornika osmijehom i pozitivnom energijom. Predložila je da odem u Ala—Archa nacionalni park. Mama bi rekla pa sine to imaš i u Lici i Gorskom kotru. Mama, to onda nije Kirgistan.

Jedva sam pronašao bus, nisam imao pojma ni gdje mu je stanica ni do kuda me vozi, sve je bilo nagađanje. Vodio sam se onim da je vjerojatno tamo gdje stoji puno ljudi. Dovezao nas je do jedne stanice koja mu je kao zadnja, tamo smo jedan stranac i ja uspjeli nagovoriti vozača da nas za nešto više novaca preveze unutra. Novac otvara sva vrata. Žalosno je da sam tih par kilometara platio oko 35kn, a samu vožnju od jednog sata iz Biškeka oko 5kn. Ulaz u park je besplatan ako ste pješice, naplaćuju ulaz jedino automobilima. Misleći kako je to to, krenuo sam pješice ali onda shvatiš da je ustvari park puno dalje, do mjesta gdje se svi okupljaju, gdje počinje prava šetnica ima i nekoliko kilometara. Odlučio sam stopirati. U početku nisam imao uspjeha ali onda je naišla jedna obitelj i povezla me. Oni su kao i svi drugi išli roštiljati u park i slaviti dan pobjede. Probali smo malo komunicirati na engleskom i ruskom, slabo nam je išlo. Dovezli su me do točke gdje ni oni nisu mogli dalje zbog mnoštva parkiranih vozila. Produžio sam pješice još nekih 2km, ljudi su posvuda već roštiljali, igrali se loptom, opijali, itd. Kada sam došao do početka šetnice bilo je samo pitanje da li da krenem planinariti ili ne. S obzirom da je do jednog vrha trebalo i po dva sata hodanja, ovog puta sam bio i više nego nespreman. Nabacio sam koju sliku i odlučio se vratiti. Za natrag je bilo teško pronaći auto koji će me par kilometara odvesti do ulaza tj.izlaza iz parka. Prohodao sam nekih 3km i onda sam počeo stopirati kada bih začuo neki auto, ubrzo je jedan stao. Bila su dva lika unutra, malo sumnjivo ali ajde jednom se živi. Nismo prozborili ni riječ te su me iskrcali gdje je i trebalo. Ušao sam u bus i naravno platio samo 5kn, krenuli smo tek kada se više od pola busa popunilo. Iskrcao sam se negdje u Biškeku, oko centra. Otišao u još jedan đir po centru, u manji šoping jer sutradan idem na put. Danas je gužva bila još veća u gradu, očito je danas glavna pobjedonosna fešta, ipak je bio deveti maj. U hostelu se ona nasmijana djevojka i nije više baš smijala, jadala mi se da mora raditi dok je cijelo njeno društvo na slavlju u centru. Također, pitao sam ju informacije i za grad Karakol, četvrti najveći u državi. S obzirom na preostalo vrijeme u Kirgistanu načelno sam imao nekoliko opcija ali s obzirom na udaljenosti i veze odlučio sam se za grad Karakol i jezero Issyk-Kul.

Inače, drugi najveći grad u državi je Osh, no do njega možete samo na dva načina. Avionom ili ubosti neki prijevoz po cesti. Vožnja cestom je problematična jer vas čeka minimalno 12h u jednom smjeru, a s obzirom na udobnost maršrutki, kamiona i mini buseva, mislim da si to baš trenutačno i ne želim. Druga opcija je avion, a prijevoznik je Pegasus Asia, prijevoznik koji se nalazi na crnoj listi EU i zabranjen je u Europi zbog nesigurnosti i ne ispunjavanja minimalnih standarda, cijena karata za jedan smjer je 20€, no moj život vrijedi znatno više. Sjetite se da sam morao ostati u Kirgistanu još koji dan zbog mongolske vize. Odluka je pala na Karakol, jedan od najistočnijih gradova, nedaleko granice s Kinom. Vožnja do tamo traje otprilike 7h.

Cijena maršrutke je bila oko 40kn, uz naravno polazak kada se popunimo. Vozio sam se uz vozača. Krajolik je bio neopisiv na ruti od Biškeka do grada Balykchy, koji se nalazi na početku jezera, potpuno suprotno od grada Karakol. Zatim je uslijedila duga vožnja po sjevernoj ruti jezera, možemo slobodno reći nešto kao naša Jadranska magistrala ali ovaj put uz jezero, polja i konje. S obzirom da im u prometu umire više ljudi nego vojnika u bilo kakvim ratovima, svakih par kilometara policija kontrolira brzinu i zaustavlja. Tijekom vožnje smo imali stajanje na benzinskoj postaji gdje je vozač natankao rezervoar za 200kn, cijena litre goriva je otprilike 4kn. Zaustavili smo se i na još jednom fora odmorištu usred ničega. Tu su uglavnom samoposlužni restorani i niz od nekoliko manjih trgovina. U Karakol smo konačno došli oko 18h, kolodvor izgleda kao nečije dvorište, glavna zgrada izgleda kao kiosk od betona, naravno da nitko ne radi tu, postoji samo raspored autobusa za određena mjesta. Tu i tamo se pojavi poneki taksist i dovikne nešto. Odlučio sam prohodati sljedećih 2km do svojeg hostela, to je bio isti brend kao i onaj u Biškeku, InterHouse. Zahvaljujući boravku u Biškeku, ovdje sam dobio i 10% popusta. Do hostela sam prohodao više od pola grada, ceste uopće nisu asfaltirane, krave hodaju po cesti, djeca se igraju u pijesku, a kada god neki auto prođe pored tebe zatekneš se u oblaku prašine. Usput sam vidio i da dječak ide iz škole (ima torbu i to), a na špagi drži pravu pravcatu kravu i šeta ju. Eto, mi šetamo pse, oni krave. To je pravi doživljaj. Hostel sam nekako pronašao u samo jednoj u nizu prašnjavih i neasfalitiranih ulica, onako u većoj privatnoj kući. Hostel je unutra super uređen, još bolje nego onaj u Biškeku. Ovdje je šef momak čija je to i kuća, super priča engleski pa konačno moje neznanje ruskog nije došlo do izražaja. Od gostiju tu su još mama i sin iz Švicarske, neki ludi Britanac, još neki bekpekerski par te šef i njegova djevojka. Večerao sam u lokalnom restoranu, bio sam jedini gost ali bilo je jako ukusno, a čak su imali i internet. Večer smo proveli družeći se u hostelu uz čaj i pivo.

S obzirom da sam već prohodao više od pola Karakola, pitao sam gazdu što da radim sutra. Predložio je da odem planinariti na Altyn Arashan. Rekao je da je to najpopularnije i svi koji idu planinare 14km u jednom smjeru, prenoće tamo i drugi dan idu natrag. S obzirom da sam već platio svoj smještaj, pitao sam da li je moguće da u jednom danu odem i gore i natrag. Kaže sve je moguće ali ne preporuča. Ja sam odlučio probati.

Odjenuo sam se kao i da idem u obilazak grada, ponio sam više vode i nešto hrane. Malo preopušteno. Vozio sam se nekim lokalnim busom do ulaska, ljudi su me zaista neobično promatrali. Imali su one tradicionalne šešire i buljili su u mene. Kada je bus došao do zadnje stanice, tu sam morao izaći. Tada sam otkrio da moram i stopirati do početka staze. To mi je pošlo za rukom te sam se ubrzo našao i na početku staze. Pokupio me neki bračni par, ponovno nismo prozborili niti jednu riječ.

14km uzbrdo pa 14km nizbrdo, prije ovoga samo sam jednom planinario. Nikad ovoliko. Šetao sam, osluškivao zvuke prirode, nailazio na konje i krave, napuštena vozila, svako malo uživao u pogledu na snijegom prekrivene vrhove. Ova šetnica je inače najkraća od nekoliko ponuđenih ruta, možete misliti kakve su onda ostale. Nije bilo mnogo ljudi, tu i tamo bih se mimoišao s onima koji su išli dolje, rijetki su se penjali gore. Naišao je kamion koji mi je ponudio prijevoz do vrha, cijena je bila oko 70kn, ne hvala. Odlučan sam u namjeri da planinarim, ionako nemam što raditi u Karakolu. Tijekom šetnje sam skinuo majicu i zakačio je za struk, bilo je jako toplo i ugodno, no nije mi palo napamet da je u planinama sunce jače nego što mislim. Usput sam naišao na jednu fenomenalnu situaciju, bar za mene kao prolaznika. S obzirom na krajolik, na cestu i sve što Altyn Arashan čini posebnim, ima dio ceste gdje je ogromno blato i auti i kamioni nikako ne mogu proći. Tu svi putnici izlaze, uzimaju kamenje i slažu cestu komad po komad dokle god auto ne uspije proći. Doslovno stavljaju kamen po kamen i kako on prijeđe preko jednog, oni prebacuju taj i stavljaju naprijed. Uspješno sam se popeo nakon nekih 4h, bacio sam oko na to naselje, odmorio noge u potoku te odlučio krenuti natrag. Morao sam stići prije mraka, a ponestajalo mi je i vode i hrane. Pri povratku sam naišao na mamu i sina iz hostela, oni su se tek sad uspinjali, no oni planiraju prenoćiti na vrhu pa nema žurbe za njih. Opet sam naišao na onaj prolaz za aute, ovog puta jedan se džip zaglavio, nije mogao ni naprijed ni natrag. Malo sam proučavao kirgistanski inženjering te kada sam shvatio da za njih baš i nema nade, nastavio natrag. Nakon 3h hodanja stigao sam i do kraja, bome iza mene je 28km samo planinarenja. Sada je trebalo pronaći neki prijevoz do busa te bus. To je ovog puta potrajalo i više od sata, no preživio sam.

Već je bilo 19h kada sam se vratio u Karakol, opskrbio hranom u obližnjoj trgovini te se jedva dogegao do hostela. Bio sam na izmaku snaga, no tad je uslijedio šok. Ramena su me već pomalo pekla, skinuo sam majicu i pogledao se u ogledalo. Cijeli gornji dio tijela mi je izgorio, bio sam neke crvenkasto roze boje, jedino bijelo su bili tragovi mojeg ruksaka. Čeka me bolnih nekoliko dana. Cimer mi je bio neki ludi Britanac i kada sam mu to sve ispričao samo je rekao, ti si budala. To nikada ne smiješ napraviti.

Kirgistan je poznat po jurtama, jedna od mojih želja na ovom putovanju je bila i prenoćiti u jurti. Vlasnik hostela mi je preporučio da idem u jedan od gradića ili mjestašca uz jezero te potražim na licu mjesta nekoga tko iznajmljuje jurte. Predložio je da odem u Tosor. To je otprilike sat, dva vožnje od Karakola, južnom rutom prema Biškeku. Poslušao sam ga i otišao. Kada me maršrutka iskrcala na glavnoj cesti, nisam imao pojma ni gdje sam ni kuda ću dalje. Cesta po običaju nije asfaltirana, izuzev one glavne prema Biškeku. Ovo je bilo baš pravo selo. Pratio sam neku tablu i preko nečijeg dvorišta u smjeru jezera dogurao do kampa. Tamo je bilo jurti i velik broj radnika koji su uređivali. Rukama, nogama i s ponešto ruskih riječi bukirao sam jednu noć u jurti. Cijena je bila 5$. Bio sam jedini gost, osim mene tu je bilo desetak radnika koji su me u čudu gledali. S obzirom da je bilo vrijeme ručka prošetao sam mjestom, otkrio sam da imaju dvije malene trgovine, školu i da ne postoji internet. Uhvatio sam internet na cesti, neku otvorenu mrežu te se malo javio doma i rekao čujemo se za 24h kada se dočepam Biškeka. U trgovini i nije bio neki izbor pa sam se opremio kruhom, maslacem i coca colom. To sam jeo sljedećih 24h. Predvečer sam prošetao do jezera, naravno bio sam jedini. Naišao sam na dva dječaka, podsjetili su me na moje djetinjstvo. Veseli i sretni, ganjaju se po plaži, bacaju si pijesak u oči, šutiraju loptu. Zamolio sam ih za selfie. Iako sam bio usamljen, ova scena me podsjetila na mene i brata prije više od dvadeset godina, razigranost i čista sreća. Kako nam je bilo dobro bez sve ove vražje tehnologije. Kada se samo sjetim da današnja djeca u Hrvatskoj već u predškolskoj dobi imaju pametne telefone, gledaju crtiće na tabletima, itd. Zavidim ovim klincima u Kirgistanu. Jednostavno nisam imao ovdje što raditi, već sam i knjigu po drugi put počeo čitati. Zaspao sam rano, često čuo zvukove žaba i ptica, bila je to neobična noć. Sam u Tosoru, usred ničega, u prirodi.

Čim sam se ustao, nahranio sam se kruhom i maslacem te krenuo na glavnu cestu. Trebam ići u Biškek. Treba stopirati ili se nadati nekoj maršrutki koja ide južnom rutom. Promet je bio rijedak. Tijekom čekanja naišao sam i na grupu ljudi, rekao bih očevi i sinovi s alatom i vrećicom s hranom, očito idu u polje. To je Kirgistan.

Konačno je naišao i jedan auto, ponovno neki mama i sin. Imali su dva mjesta te su pokupili mene i neku ženu, cijena vožnje je bila oko 50kn. Usput smo zastali u jednom gradiću gdje je ovaj momak promijenio sve četiri gume, bit će s zimskih na ljetne.

Ovog puta sam u Biškeku uzeo hostel nedaleko koldovora. S obzirom da ću ostati još 24h radi izrade mongolske vize. Poslijepodne sam proveo na Osh bazaaru, najpoznatijem u gradu. Mogu slobodno reći da je to jedna od zanimljivijih stvari ovdje. Možete kupiti sve i svašta, a na putu do bazara prolazite kroz romsko naselje te jedan dio gdje i drogirane prostitutke love nove mušterije ili oskudno odjevene leže u kanalu pored kuće.

Posljednje što moram obaviti u Biškeku prije povratka u Kazahstan je mongolski konzulat i jutarnja kavica s konzulom. Toliko sam se okuražio da sam u blatnim tenisicama ušao te mu uprljao tepih. Tako je to kada padne kiša, a ceste su loše i blatne. Nisam ja kriv. Uručio sam mu potvrdu o plaćanju, rekao mi je neke uvjete ulaska u Mongoliju, pečatirao te vratio putovnicu.

Dolazim na kolodvor, onako usporeno kupujem kartu za Almaty te ulazim u maršrutku. Ekipa me pogledala i rekla Bogu hvala, čekamo već sat i pol da posljednja osoba uđe. Mnogi od njih imaju let iz Almatyja, zbog maršrutke možda i zakasne. Upoznao sam jednog Amerikanca i jednog Kazahstanca (koji zavidno priča engleski) te smo kroz priču kratili vrijeme putovanja. Na granici smo uletjeli u veliku gužvu. Kazahstanski dio je bio problematičan iako je radilo čak 14 šaltera. Otprilike 200 ljudi stoji ispred željeznih vrata i onda kada zaštitar otvori vrata svi ulijećemo pa tko prvi, zatim on opet zatvara i tako u krug. Nisam se morao gurati jer su me ljudi dovoljno gurali. Ovaj momak iz maršrutke je rekao guraj, laktari i što god već znaš jer ćeš jedino tako uspjeti. Zadržali smo se dobrih 45min na granici.

Stigao sam u Almaty. Opet sam rezervirao hostel Dom. Vozio sam se trolejbusom, sporo i dosadno uz neobične zvukove. Javni prijevoz u Kazahstanu se sastoji od modernih autobusa pa sve do poluraspadnutih i nesigurnih maršrutki, ali značajno bolje nego u Kirgistanu ili zemljama Kavkaza. Večer u hostelu je ovaj put bila uz mađioničarske trikove te upoznavanje Megan Starr, svjetske putnice i blogerice. Volio bih i ja kao i ona da mi posao bude putovati svijetom i objavljivati zanimljivosti i savjete. Novozelandski par je i dalje bio u hostelu. Večeras su se natjecali tko će brže popiti dvije boce vina. Djevojka je pobijedila. Oboje su stajali na nogama, ali ne zadugo. Momak je zaspao s kantom u krevetu.

Posljednji dan razgledavanja odlazim s Ruskinjom Suzan, stanovnicom hostela, prema Bazaaru. Rekla je da moram probati tradicionalni ručak, bešbarmak iliti pet prstiju. Tradicionalno nomadsko jelo turskog podrijetla u Centralnoj Aziji. Bešbarmak znači pet prstiju zato jer nomadi to jedu rukama. Osim mesa, tijesta, luka, mrkve i krumpira poslužuje se još i juha te kompot. Cijena je oko 15kn.

Nisam imao pojma koje je to meso, posumnjao sam čak i na konjetinu pošto nikad nisam probao kobasice tako intenzivnog okusa. Nije mi se baš dopalo. Prije odlaska odlučio sam još probati devino i kobilje mlijeko, nacionalne specijalitete. Odvratno je. Cijena pola litre je oko 6kn. Devino je gorko i gazirano ali barem je bijele boje i to je jedina poveznica s mlijekom. A sad kobilje, čuo sam da ima okus bljuvotine. Čim sam ga otvorio, izašao je gadan miris. Okus je bio gorak, gaziran te je imalo aromu dimljene slanine. Ovo nije ni imalo izgled mlijeka, neka mutna boja, kao da ispirete bijelu odjeću ili kao kist nakon farbanja u bijelo.

Vožnja vlakom u smjeru Astane je ovaj put trajala oko 22h. Prvi cimer ide kući nakon posjeta djevojci. Eh, što je ljubav. Živi oko 1300km daleko, njega čeka 30h putovanja. Ostala dva cimera su nam dječaci Islam i Vaga, čečenskog i turskog podrijetla. Članovi su brojne ekspedicije Wrestling kluba koja ide na natjecanje u Astanu. Opet sam bio atrakcija, svi su mislili da sam Amerikanac. Osim toga, umjesto Mateo, zvali su me Amadeo. S obzirom na ostale suputnike u vagonu, njihovi treneri zamolili su nas da naš odjeljak bude i restoran za djecu. Izmijenjivali su se za večerom te sutradan za doručkom. Trener velikog obujma ruku kidao im je piletinu te točio čaj. Tijekom večeri smo popili čaj i jeli palačinke s trenerima. Sutradan sam osim čaja dobio i porciju mađioničarskih trikova s kartama. Također, nagledao sam se i wrestling videaa.

Koliko je Astana dosadan grad svjedoči i činjenica da je avion krenuo po prvi puta na vrijeme, u sekundu točan. Ni pilotima i stjuardesama se tu ne ostaje.

Kazahstan je država koja zaslužuje boravak od barem mjesec dana. Almaty je grad u kojem jednostavno uživate, a ako ste pravi pustolovi odlazite kampirati po regiji. S obzirom na načine putovanja, uvjete na cesti te zahtjevnosti krajolika savjetujem da putujete s ruksakom, bekpekerski. Kofer nije dobrodošao. Sudeći po iskustvima onih koje sam upoznao, većinom se ostaje u regiji, a rijetki odlaze prema obali Kaspijskog jezera ili pak u gradove kao što je Shymkent. Za sve one koji žele ostati dulje od 30 dana, a zbog imigracijskog ograničenja ne mogu – postoji rješenje. Prijeđite u susjedni Kirgistan te se vratite nakon kojeg dana, provjereno funkcionira.

Nadam se da ću se jednom vratiti te ostati znatno duže ovdje, a tko zna možda i posao potražim. Kazahstan bi vam bio još zanimljiviji i privlačniji ako tipa niste bili u nekoj od bivših sovjetskih država, a Kirgistan je zanimljiv ako ste tu isključivo zbog prirode te ste željni planinariti.

 

Dragi čitatelji,

putovao sam početkom svibnja 2018., a putopis je napisan potkraj iste godine te nikad nije objavljen. S današnjim datumom dogodile su se tri značajne i jedna manje značajna promjena. Prvi i jedini dotadašnji predsjednik Nursultan Nazarbajev je odstupio sredinom 2019.godine te su njemu u čast grad Astanu preimenovali u Nur-Sultan. Uslijed situacije s Covid-19, Kazahstan je do daljnjega ukinuo ulazak u državu bez vize, od neki dan za državljane RH potrebna je viza koju možete napraviti u njihovoj ambasadi. U Almatyju više ne postoji hostel Dom, vlasnik Shakir Islambayev je otvorio novi hostel te ako putujete mogu vas spojiti s njim. Vjerujem da je atmosfera jednako dobra i pod drukčijim imenom.

 

Mateo Papić

mateo@iyp-croatia.com