Libanon 2019.

Libanon 🙂

Mateo Papic

studeni 2019.

 

Nakon ludog Egipta krećemo za Libanon. Imamo šest dana u ovoj Bliskoistočnoj državici okruženoj Sirijom na sjeveru te Izraelom na jugu. Čeka nas let nešto više od jednog sata iz Kaira prema Beirutu, aviokompanija MEA (Middle East Airlines), nacionalni libanonski prijevoznik. Let bi trajao i kraće ali zbog sukoba s Izraelcima, avion ne leti preko njihovog zračnog prostora te malo kruži po Mediteranu. Aerodrom i nije nešto velik, simboličan, ima jako dobru povezanost sa većinom najvažnijih europskih gradova. Vizu za Libanon više ne trebate, no morate imati putovnicu te poštivati jedan uvjet, možda i najvažniji. Ako želite u Libanon, ne smijete prije toga kročiti u Izrael. To je bilo jedno od dva pitanja kod imigracijskog inspektora. Drugo je bilo zašto smo došli. Turisti. Detaljno je pretražio putovnicu kako bi bio i siguran da nitko od nas nije bio u Izraelu. Tijekom boravka u Kairu Leo me obavijestio da je Beirut među 50 najskupljih gradova na svijetu. Brzo smo to osjetili, vožnja uberom koštala nas je 17$, a vozili smo se svega 8km do našeg hotela nedaleko najpopularnije ulice u gradu, Hamre. Usporedbe radi u Kairu smo prijevoz uberom do aerodroma platili oko 5$, a vozili smo se 20km.

Smješteni smo u hotel WH 4*. Dočekuje nas ozbiljna gospođa bujne plave kose i skromnog osmijeha. Djeluje strogo i opasno, a i beskorisno. Baš mi fale hosteli. Tamo ti svi žele pomoći i upoznati s gradom. Hoteli su strogo profesionalni, tako i ova recepcionerka. S obzirom na njeno držanje i smiješak nazvali smo ju Madame.

Netom prije našeg odlaska u Egipat u Libanonu je započela revolucija, izazvana odlukom korumpirane vlade da naplaćuje korištenje whatsappa. To je bio sam pokretač jer su ljudi općenito nezadovoljni životom, a bome i osobama koji vode državu ili bolje rečeno iste obitelji koja vodi državu već nekoliko desetljeća. U Kairu smo često na TVu viđali sukobe prosvjednika s policijom, zapaljene autombilske gume na cesti i slično. Slično su izviještavali i naši mediji. Da li je to zaista tako? Saznat ćemo. Još kad pomislite da imate Siriju na sjeveru, uvijek napeti Izrael na jugu te Hezbollah u južnom dijelu Beiruta, ne znate što očekivati i kako će se stvari odvijati. Prvu večer smo odlučili pronaći mjenjačnicu te pojesti nešto i malo prošetati Hamrom, kažu najpoznatija ulica i uvijek prepuna ljudi. Malo nas je razočaralo, nismo još bili svjesni da li je to zbog revolucije ili je jednostavno tako. Mjenjačnica ima na svakom koraku, tečaj je solidan. Čak smo uspjeli promijeniti i ostatke egipatskog novca.

Išli smo u potragu za nekim mjestom za večeru. Ovdje je teško naći normalnu cijenu hrane, skuplje je nego u Hrvatskoj. Naišli smo na neko fora mjesto, bili smo gladni pa više nismo razmišljali o cijenama. Probali smo nešto tradicionalno. Osim toga uzeo sam i smoothie, ovdje je smoothie od jagode koštao 7€, u Egiptu je oko 2€. Džep će dobro osjetiti ovih šest dana.

Ovog puta neću pričati po danima i satima što smo radili i kada smo jeli. Više-manje svaki dan smo imali sličnu rutinu uz obilazak nekih novih stvari. Iako je Hamra najpoznatija ulica, ona ustvari nije u centru. Ona se nalazi 5km od užeg centra grada gdje se odvija sav život, čak i revolucija. Tako da eto jedan savjet ako odlučite u Beirut – ne uzimajte smještaj u Hamri. Prekjučer je premijer podnio ostavku, da li to znači kraj prosvjeda ili ne. Znači li to da ćemo biti sigurni i koliko je Libanon ustvari siguran za bilo koga, siguran je. Postoje određeni dio Beiruta gdje vlada Hezbollah i tamo jednostavno ne idete. Osim toga, drugi najveći grad Tripoli nije na nekom glasu, no sve ostalo je više-manje u redu. Ovdje je temperatura također oko 25 stupnjeva. Prvi dan nas je uhvatila kiša ali i to je brzo prošlo. Tijekom šetnje prema užem centru neke od ulica su puste, u nekima vlada ogromna gužva, puno je mirnije nego ona gungula u Kairu. Na svim zidovima koji okružuju neke od važnih zgrada poput banaka, sveučilišta, bolnica, ministarstava i sličnih nalazi se bodljikava žica, ista ona koju naši susjedi postavljaju migrantima. Svako malo nailazimo i na manje grupe prosvjednika koji uzvikuju neke parole ispred banke ili ministarstva. Istražili smo i neke dobre birceve za kavu, jedan baš onako zgodan, ima i nekoliko polica s knjigama, a i poslužuje arapsku kavu, ne onu lošu instant koju dobiješ u hotelu. Šalica kave je oko 3€, sjetimo se one u Egiptu za 50 centi. Konačno smo stigli i do glavnog trga, a tu je i najveća džamija, mogu i muškarci i žene ući unutra. Žene moraju odjenuti crnu halju koju dobiju na ulazu, a samo muškarci koji imaju kratke hlače također moraju pokriti svoje što obrijane, što dlakave noge. Ulaz je besplatan. Dozvoljeno je i fotografiranje. Na istom trgu ima i najviše policije, vojske te brojnih šatora s najaktivnijim prosvjednicima. Šatori izgledaju funkcionalno kao oni koje su oni naši lažni branitelji materijalisti postavili ispred Ministarstva branitelja u Zagrebu, samo ih je ovdje znatno više, a zalažu se za bolji život, a ne za pare i korupciju kao naši. Navratili smo i do najpoznatije pekare u gradu. Cijene su dobre, dosta povoljne, a proizvodi su baš vrhunski. Ja jedem nešto tradicionalno s mesom, a Leo onako zdravo s bosiljkom i sirom. Moje smrdi, a meni oči iskočile na njegovo jelo. Jedini problem pekare je što ima čudno radno vrijeme, zatvara se već u 15h. Nakon hrane vrijeme je i za jednu kavu.

To je Leovo područje djelovanja i on predlaže neke birceve, odabrali smo jedan i jedva ga pronašli u nekoj razrušenoj četvrti.

Bilo je super, on se drži espressa koji košta 3€, a ja uzimam espresso limunadu s brdo leda, cijena je laganih 5€, atmosfera je ugodna, fina terasa, lijepo uređeni prostor, a i za one koji briju na to postoji i neutralni wc (nit muški nit ženski, kako se osjećaš). Vraćamo se pješice u Hamru i hotel. Nakon što se smrači već ima više prosvjednika, vojske i policije, a i onih čiji život ide dalje usprkos svemu pa izlaze u šoping, na večeru i sve ostalo što Beirut može ponuditi. Uz obalu ima jako puno luksuznih restorana i bogataša. Ovaj grad nudi ponešto za svakoga. Ovdje je jednostavno pronaći pivo, naišli smo na neko u trgovini i probali ga, ovo je neko obično lokalno, naći ćemo mi i bolje.

Novi dan i nova šetnja prema centru, susrećemo se i s prvom zabranom prolaska u neke ulice uslijed policijske blokade. Obilazimo četvrt Mar Mikhael, inače jednu od najpoznatijih gdje se odvija noćni život. Tu su smješteni većinom samo barovi i restorani, svi oni nude neki happy hour, ali kada pogledate cijene jednostavno niste ni tada happy. Beirut nema one klasične kafiće gdje svi puše shishu, ispijaju arapsku kavu. Ovdje prevladava kako bi Leo rekao ”specialty coffee”. Jedan takav je i onaj gdje sam pio vrhunsku espresso limunadu. Ovog puta tražimo neke šarene stepenice, navodno jako popularne među putnicima. Uputili su nas gdje da idemo i došli smo do njih, no one su obnovljene i potpuno bijele tj. mi i dalje ne znamo da su to te. Na vrhu stepenica se nalazi specialty coffee bar Goldmonks. Ovdje priprema kave i točenje izgleda kao neki moderni kemijski laboratorij. Leo opet udara po espressu, ja sam ovaj put uzeo tonic espresso. Još jedna zanimljiva kombinacija koju sam ne tako davno ispijao na Malti, ova kombinacija ovdje i nije nešto posebno. Platio sam oko 7€, a tonic je baš bezveze. Dok smo sjedili dolazi do nas jedan od vlasnika, zapričao se s nama pa nam je i rekao da su to nekad bile te šarene stepenice, sada su ih obnovili i ne služe ničemu osim prolazu na gornju cestu. Također, rekao je da većina stranaca dolazi kod njih na kavu jer traže stepenice i kada ih ne pronađu sjednu i popiju nešto. Pričali smo malo i o famoznom noćnom životu za koji kažu da je ovdje bolji nego u Barceloni i Londonu, da inače je bolji ali dokle god traje revolucija svi eventi su otkazani. Razmijenili smo kontakte i najavili da ćemo se opet vratiti. Zastali smo i na jedan od hidden gemova, Libanonci kažu da je ovo najbolji sladoled na svijetu. U skladu kako cijeli Beirut izgleda, ponovno smo očekivali neku modernu slastičarnicu. Ovog puta smo bili u krivu, starija gospođa i sin tu rade, polurazrušena zgrada, interijer također podosta zapušten i zakrpan, potpuna suprotnost većini dosad viđenih lokala.

Stalno netko dolazi i odlazi, sladoled je u škrinjama, ne mogu reći da su kuglice u pitanju već kao neki premazi, jedan je 3€. Zaista su bili odlični i vrijedilo je. Jedna od stvari koje su zaista dobre u Beirutu i vrijedi se vratiti. Ponovno se šetamo preko glavnog trga, uzduž najvažnijih gradskih ulica te zastajemo u Souku, novom i najpoznatijem šoping centru.

Super je izgrađen, no cijene i nisu tako super. Malo smo obišli, a zastali smo najviše u supermarketu. Trebalo je nove pive isprobati, a i bacili smo oko na kave. Kave i čajevi su sve europskih i američkih marki, nemaju ništa svoje. O čokoladama da i ne pričamo. Pronašli smo neko craft pivo. Sjedim tako ispred Zare i pijem svoje pivo 961 pivo, nastalo u godini posljednjeg libanonskog rata. Čekam da se Leo vrati iz dućana, znam da neće ništa kupiti jer je ovdje šoping triput skuplji nego u Hrvatskoj. Vraća se on i kaže probao sam košulju ali nije to to, obična majica košta 60 tisuća LBP što bi okvirno bilo oko 45€. Obraćaju nam se dvije dame i pitaju odakle smo, ja uzvraćam istim pitanjem, ne bih nikad rekao da su Libanonke. Ono važnije, pitaju zašto smo u Libanonu? Odmor ili zbog revolucije? Mi smo se pogledali ali naš odgovor je odmor odnosno istraživanje. Očito ima onih koji dolaze i malo prosvjedovati. Libanon je inače poznat isključivo po turizmu, naravno i Hezbollahu te sukobima s Izraelom i Amerikancima. Kakvo je bilo pivo? Odvratno. Sada zamislite da stavite pizzu i brdo origana u mikser te popijete kao smoothie uz dodatak alkohola, to je otprilike okus kako kažu jednog od najboljih libanonskih piva.

U posljednje vrijeme se često susrećem s problemom potrage za autobusnim kolodvorom, autobusnim linijama i redom vožnje. Kao i na Malti pa u Egiptu, a sada i ovdje svi kažu uzmi taxi, kolodvor i autobusi ne postoje ili nitko ih ne koristi. Kaže google da u Beirutu postoji autobusni kolodvor Charles Helou, slomio sam jezik dok sam probavao objasniti recepcionerki gdje želim ići. Ona samopouzdano tvrdi da je to nekad bio kolodvor, a danas tamo nema nikoga i da bi svakako trebali ići taksijem gdje god planiramo. Vrag mi neda mira i krećemo u potragu za kolodvorom. Pronašli smo ga, nije baš blizu od hotela ali postoji. U ruševnom je stanju ali je i dalje više nego funkcionalan, ima izgled poput zagrebačkog ali daleko zapušteniji i odvratniji. Na kolodvoru imate nekoliko šaltera i gospoda na šalteru tvrde da ovdje ne idu nikakvi busevi nego samo taksiji. Dva perona dalje imate tri busa koja redovito voze za Damask, glavni grad susjedne Sirije, zatim još nekoliko periona dalje redovite autobuse na ruti iz Beiruta za Tripoli uz stajanje gdje god poželite. Red vožnje je po principu kada skupim što više ljudi, krećem. Jedino čega je više od samih autobusa su taksiji. To je veliki minus ove države, taksisti su najdosadnija bića na planeti.

Nisu čak ni ljubazni, samo trube, ganjaju te, a ako ih odbiješ dobiju popizditis i spremni su te pogaziti. To jednostavno nisu ljudi, blago je reći dno dna čovječanstva.

Danas ćemo konačno i do možda najpoznatije atrakcije Beiruta, a i samog Libanona, to je Pigeon Rock. Ona famozna stijena koja se vidi skoro na svim slikama kada ukucate Beirut ili Libanon u google.  Imamo toliko vremena da sve idemo pješice unutar Beiruta.

Dolazimo i na promenadu, ovo izgleda kao siromašna verzije Azurne obale. Ima brojnih luksuznih hotela, a i onih poluizgrađenih, a sada gotovo raspadnutih s nebrojenom količinom rupa od metaka iz posljednjeg većeg rata u Beirutu, onog iz ljeta 2006. kada su tko drugi nego ludi Izraelci panično napali Hezbollah koji obitava u Beirutu jer im je pomagala njihova druga najomiljenija država, Iran. Srećom, rat je trajao svega dva mjeseca ali materijalna šteta je bila značajna i brojni hoteli i ostale građevine nikad nisu bile oporavljene ili izgrađene do kraja. U ovom dijelu grada imate brojne restorane i barove s pogledom, mi smo odabrali Starbucks kako bi smo uživali u pogledu na daleki Cipar, a i Pigeon Rock koji nam je ispred nosa. Do Pigeon Rocka baš i nema nekih uređenih puteva i staza, sve je nešto divlje kroz rupe u ogradama ali svejedno to ne smeta ljudima da se provuku i dočepaju, ne smeta čak ni razvoju turizma jer postoje i gliseri koji voze bogate turiste kroz brojne špilje u okolici. Uhvatili smo taman zalazak sunca, užitak je imati ovakvo vrijeme početkom studenog, kada samo pomislim da je u Hrvatskoj kiša i magla. Na vrhu Pigeon Rocka se nalazi i zanimljiva zastava s arapskim pismom i čini se lubanjom u sredini, postavlja se pitanje jesu li to pirati ili čak možda ISIL, ili je trenutačno miroljubivi Hezbollah.

S obzirom da imamo vremena na bacanje, a ne želimo biti samo u Beirutu, odlučili smo istražiti i okolicu. Jedan od najpoznatijih prirodnih lokaliteta je Jeita Grotto. Najlakši opis bi bio Postojnska jama Bliskog Istoka. Bila je čak u konkurenciji za ulazak u sedam svjetskih čuda prirode, no zapela je u finalu. Slika baš i nemamo jer je zabranjeno fotografiranje. Prije ulaska u obje velike špilje imate zaštitare koji vas pregledavaju te tjeraju da mobitele i ostale aparate ostavite u ormariću. Cijena obilaska je znatno manja nego one u Sloveniji, ulaz smo platili oko 11€. Obilazak uključuje žičaru do najviše špilje, šetnju gornjom, zatim vožnju brodom kroz donju te vožnju vlakom između gornje i donje. Turista ima jako malo. Do špilje smo inače došli uberom, udaljena je oko 20km od centra Beiruta. S obzirom da i nema interneta ovdje, za natrag nam preostaje stari mercedes iz 1970. i taksist koji bi mogao imati i preko 80 godina, no za vožnju je i više nego vitalan.

On nas je također smarao, po egipatskom poučku smo naučili biti tvrd orah u pregovaranju i dogovorili smo gotovo istu cijenu koju smo platili i za uber. Srećom bio je jedini taksist kod Jeite Grotto pa su pregovori išli nama u korist. Vožnja ovim oldtimerom, a bome skoro pa i fosilnim vozačem bila je više nego avantura, brzinomjer u autu mu ne radi ali toliko je brzo jurio, imao sam osjećaj da ne zna za riječ kočnica ili nikad nije čuo za ograničenje brzine. Ovdje se policija bavi prosvjedima i revolucijom, tko je vidio kontrolirati promet, brzinu ili čak aute koji nisu vidjeli tehnički pregled od prošlog stoljeća. Dolaskom u Beirut, tražio je više novaca od dogovorenog, no nisam mu dao, bezobraznik jedan. Tako star, a prevarant. Jednostavno nemaju srama.

Kada je Leo istraživao tradicionalne i kvalitetne restorane naišao je i na jedan gdje opis kaže ovdje kuhaju mame Sirije. Kao i većina poznatih i on se nalazi u četvrti Mar Mikhael. Ulazimo unutra, onako fino uređeno i konobarica nam odmah pronalazi stol. Brdo je stranaca i sve je krcato. Ovdje sve funkcionira na samoposlugu, kaže ona cijena buffeta je 50 tisuća LBP što je otprilike 33$, po osobi naravno. Navalili smo i na salatu i jedva čekamo sve ono što slijedi. No, nakon salate uslijedio je šok. Danas ne kuhaju mame Sirije već poznati kuhari iz Italije, sa Sicilije. U ponudi je isključivo riba i sve što može uključivati ribu. Leo tu i tamo pojede ribu ali ne voli baš, a ja ribu i sve što pliva i pluta (izuzev patke) mrzim. Leo je svašta probao ali nije bio nešto zadovoljan, ja se držim krumpira i salate te rupe u glavnom jelu popunjavam tradicionalnim sicilijanskim desertima.  Dakle platio sam 33$ za salatu, krumpir i kolačiće. Što se samog glavnog jela tiče tu su bile fejk mesne okruglice, odnosno tuna okruglice, tuna u kiselom kupusu (fejk sarma na sicilijanski) i brojne jela s tjesteninom i sardinom. Za ljubitelje ribe, pun pogodak. Za mene, katastrofa.

Tugu na kartici i tugu u želucu utapamo odlaskom kod braće u Goldmonks. Danas nemaju puno ljudi pa se družimo s njima te imamo priliku probati različite vrste kave iz njihovog laboratorija. Nadam se da izraelska imigracijska kontrola nikad neće vidjeti ovaj tekst i slike jer će pomisliti da smo pripremali biološko oružje u suradnji sa svim neprijateljima te miroljubive nacije. Tri su brata, zajedno su otvorili ovaj bar, jedan je ekspert za pripremu kave, a drugi su tu za financije i sve ostalo. Popričali smo o svima nama, našim životima, Libanonu, revoluciji, kada ćemo se opet vratiti, kavi, prijedlozima što da uvedu u ponudu (predložili smo Freddo), poslužili su nam i kao rame za plakanje nakon mama Sirije, itd. Vraćamo se jednom sigurno u Libanon, Leo zbog noćnog života, a ja da posjetim Siriju. Plan je jesen 2020. Ako niste u vojsci ili ako niste migrant, trenutačno jedini način da uđete u Siriju je preko granice s Libanonom.

Posljednji dan našeg boravka za doručkom upoznajem i nekog lika iz Splita, on je tu radi posla i noćnog života, inače živi u Jordanu. Kaže da, istina je da je ovdje jedan od najluđih noćnih života na svijetu ali uslijed prosvjeda i revolucije život je stao, svi događaji su zabranjeni. Kaže on danas je udarni dan, svi su na ulicama, gore ceste i ne možete izaći iz Beiruta. Vijesti pričaju isto, naša želja je Byblos. Hoćemo li uspjeti ili ne, saznat ćemo još jednom u okršaju između stvarnosti i medija. Idemo prema Charles Helou kolodvoru.

Ponovno pitamo gospodina na jednom od razvaljenih šaltera gdje ima autobus za Byblos, kaže nema, ima taxi. Doslovno šest perona dalje eto autobus s natpisom Tripoli, usput pitamo staje li u Byblos, naravno. Ulazimo u nadi da će nas iskrcati gdje treba. Cijena autobusa je bila jeftinija od espressa i sladoleda, nešto manje od 3€. Nakon što se popunilo pola autobusa krećemo, još nitko nije platio kartu, znači li to da je besplatna, nije naravno. Bus staje na bilo kojoj stanici na cesti gdje netko želi izaći ili gdje vidi da netko čeka autobus. Nema ograničenja, jednostavno kupi ljude. Zamolili smo vozača da nam kaže kada bude Byblos pa ćemo i mi tako. Usput smo mu uvalili pare za prijevoz, ovdje funkcionira da plaćaš tijekom vožnje ili kada izađeš, neku potvrdu da imamo kartu i to ne postoji, kome? Čemu? Iskrcao nas je na cesti iznad Byblosa.

Byblos je mali gradić, veličine Pirovca ili Voloska. Udaljen je oko 40km od Beiruta. Zašto smo tu? Poznat je po tome što je to najstariji grad na svijetu kontinuirano naseljen ljudima još od 5000.godine Pr.Kr. Nalazi se i na popisu UNESCO povijesne baštine. Tijekom boravka u Beirutu, suvenira gotovo da i nema (naišli smo na dvije male suvenirnice), ovdje u Byblosu imaju nekoliko manjih ulica sa suvenirnicama, kao mali Bazaar. To je ujedno i najživlji dio gradića. Možete kupiti što god želite, drago mi je da smo konačno pronašli nešto tradicionalno u Libanonu. Malo smo se prošetali do mora, bacili koju sliku, vidjeli zalazak sunca i odlučili se vratiti u Beirut. Povratak je znatno luđi nego nego dolazak. Otprilike stotinjak metara od nadvožnjaka i glavne državne ceste vidimo maršrutku (opet oni mali kombiji) kako usporava i vozač gleda nas, mi njega i mašemo. Trčimo uzbrdo pa za njim, preskačemo neki zid i uskačemo, vozi nas u Beirut, cijena je ovog puta još niža, oko 1.5€. Maršrutka juri, vrata su otvorena jer ih ne može zatvoriti očito, a ko zna možda mu i malo propuha treba. Očajnički želi pokupiti pokojeg čovjeka ali zasad mu to ne ide. Dakle, kao što sam ranije rekao ovdje nema reda vožnje i ne postoje stanice, kada netko mahne ili barem zakorači prema cesti vozač usporava i nada se da će baš ta osoba biti njegov novi putnik. Nakon desetak kilometara počeli smo se i popunjavati, barem znam da će vozač zaraditi nešto. Nedaleko ulaska u Beirut vozač kaže da tu moramo izaći, ne ide dalje.

Bilo je pitanje hoćemo li tražiti neki drugi prijevoz, hodati ili se podleći pritisku taksista. Srećom, naišao je neki koji vozi za Charles Helou kolodvor. Općenito problem kod ovakve vrste prijevoza je što ne znate kada ćete krenuti, kada ćete stati, gdje ćete stati, nekad se čak i cijena ne zna, no meni se i sviđa ovaj način, osobito kada ne žurim nigdje.

Nedaleko glavnog trga u Beirutu smo vidjeli momka koji prodaje podosta velike zastave Libanona, onako fine za prosvjed i revoluciju. Cijena je odlična, jeftinije su od kave, a i dobijete štap s kojim mašete. Ko zna, možda smo ipak ovdje zbog revolucije. Ulazimo među prosvjednike, ponosno ističemo zastave. Ja sam malo skeptičan oko svega, Leu je svejedno, kaže što nam može biti. Nailazimo na jedan zid koji je vlada izgradila oko najvažnijih ustanova za obranu od prosvjednika, zovu ga zid revolucije. Naravno, Leo se ponosno uslikava i jedva čeka da tu sliku objavi na instagramu, kaže gorit će. S vremenom i šetnjom natrag ja sam spremio svoju zastavu, ne želim baš u zatvoru završiti.

Čeka nas noćni let za Atenu i povratak kući. Iako je davno prošla ponoć, ima podosta ljudi na aerodromu. Susreli smo se i s izbjeglicama koji su očito imali lažne dokumente pa ih ne puštaju u avion. Naišli smo i na sektu Herbalife zastupnika koji svi onako s fejk osmijehom šeću i rade cirkus po aerodromu. Otkrili smo i da postoji avion za Damask, grad koji je udaljen svega 115km od Beiruta. Dosad smo bili sigurni da Sirija još uvijek nije otvorila svoje aerodrome, sada znamo da ipak postoje načini. Istražujemo po internetu tu aviokompaniju i otkrivamo da ima letove iz nekoliko europskih gradova za Damask, no karte se ne mogu kupiti online već jedino u uredima agencije. Kući letimo s Aegean Airlinesom preko Atene pa za Zagreb. Konačno će mama reći sada mi je srce na mjestu, vraćam se živ s Bliskog Istoka. Prikupili smo dovoljno informacija i odlučili smo da potkraj 2020. idemo u Siriju.

Za kraj bih ukratko opisao ovu našu libanonsku avanturu. Beirut je totalno amerikaniziran, sve više gube svoj arapski identitet, okreću se zapadu i elitnom turizmu, gradi se sve više hotela, standard je sve veći. Prosječna plaća je oko 2000€. Mi u Europi na njih gledamo kao samo jednu od onih opasnih zemalja gdje još bijesni rat, gdje možda koze i ovce šetaju ulicama. No, oni su daleko napredniji od većine europskih država. Ja se osobno ne bih vratio, želio bih samo ući u Siriju ali ovo ostalo, sve mogu preskočiti.

Za sva dodatna pitanja možete me kontaktirati putem FB ili na email mateo@iyp-croatia.com.